Odrastajući, postaješ svjestan koliko su malene radosti ostale negdje skrivene na putu, putu na kojemu smo izgubili najdražu vrpcu za kosu ili paketič ružičastih žvakačih guma koje nam je mama kupila kada smo s njom išli kupiti kruh i mlijeko. Dali je ovaj svijet postao puno teži ili smo ga mi počeli gledati ozbiljnijim očima?
Svatko koga pitam mišljenje o vječnom pitanju koje me mori, zna mi reći kako odrastanjem postajemo svjesni da život nije bajka. Ali zašto bi ljepota življenja morala biti bajka? I zašto se malene radosti smatraju luksuzom i gubljenjem tog "dragocjenog" vremena, koje moramo utošiti na rad, zaradu i sposobnost da osiguramo normalan život ma koliko god to meni zvučalo ironočno. Zar je normalan život živjeti svakodnevno kao robot, pravilima koja smo si mi ljudi sami nametnuli, slušajući nadređene koje smo također mi sami nametnuli na vrh?
Kako bi izgledao život da nema klasa, podjela, staleža, nijansi, razlika, koje nas čine drugačijim od drugih? Da nema zasluga ili nagrada, već da smo svi jednaki u svemu. Da je sve dostupno i prihvatljivo, jednostavno. Želeći sreću, sreća bi nam se osmjehnula u svakom trenutku jer nebi bilo toliko prepreka koje treba prijeći da bi do nje stigli. Glava u oblacima bila bi fraza za one koji vole život, a ne za one koji dangube. Sve brige koje su u našim srcima izbrisalo bi more trenutaka provedenih u zabavi, igri i uživanju. Ujedinjeni svijet, jednakost, sloga i mir..ljubav, radost, pjesma. Samo da smo malo bolje vagali bitne i ne bitne stvari, da smo imali nekoga da nam da savjet o smišljanju pravila za život. Eh da smo imali..
