Vrijeme je godine kada mi obični građani možemo samo sanjati o nekom putovanju, komadiću ukradenoga izleta koji bi nam tako dobro došao. Daleko nam je ljeto, a početak godine unio je već ionako nakupljeni nemir u sve pore našega bića. Kako bi bilo lijepo spakirati se i poći na put. Nedosanjane destinacije koje svatko od nas skriva u kutku srca. Put kakav bih ja sebi željela bio bi jednostavan, sa malenim ružičastim koferom, u kojemu se nalazi sav optimizam i milijun spakiranih osmjeha. Bezbrižna srca, potpomognuta išćekivanjem novih pogleda i mirisa, krenula bih na maleni obilazak. Brdovito seoce, sa dvije, ti koze..bake što gledaju tko je to stigao u njihov kraj, a u daljini tišina i žmarci na zatiljku od miline osjećaja. Miris hladnog planinskog zraka šibao bi me po obrazima, potičući želju za toplim napitkom. Jedna malena, oronula kućica na vrhu obronka, skrivala bi moj smještaj. Vatra u peći potaknula bi trnce po mojim ozeblim rukama, dok bi se na ploči zagrijavalo mlijeko, a pogled kroz prozor pružao prekrasan vidik na šumu zimzelenih borova. Dok bi mrak polagano padao nad selo, riješavjući rebuse i križaljke, u naručju voljenoga polagano bi me omamio san, a u srcu radost zbog novog dana koji dolazi.
