PJESMA NAD PJESMAMA

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi nebi imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne,
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.

Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.

Nije nepristojna,
ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo,
na raduje se nepravdi,
a raduje se istini.

Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi

Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.

Jer, nesavršeno je naše znanje,
i nesavršeno je naše proricanje.
Kad dođe nešto savršeno,
iščeznuti će što je nesavršeno.

Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.

Sad vidim u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savršeno spoznati
kao što sam spoznat.

Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
-to troje-ali je najveća među njima ljubav