Edgar Allan Poe - Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina
u carstvu kraj mora to bi
djeva je živjela koju su zvali imenom
Annabel Lee.
S tek jednom je živjela mišlju
da voli, i da se volimo mi.
Bio sam dijete, i bila je dijete
u carstvu kraj mora to bi
al više nego ljubavlju mi smo se ljubili
ja i Annabel Lee.

I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni
i to je razlog što jednom davno
u carstvu kraj mora to bi,
vjetar se spusti iz oblaka noću
sledivši moju Annabel Lee

I došli su plemeniti rođaci njeni
meni je oteli
da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi
Zavidjeli su nam anđeli s neba
ni upola sretni ko mi,
da to je razlog
kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi
što noću je vjetar iz oblaka došao
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača
od ljubavi mnogih
što su stariji bili nek mi,
i mudriji mnogo nek mi,
i niti anđeli gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec
da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee
kada zvijezde se stvore
vidim kako gore tek oči Annabel Lee.
Tako ležim kraj svoje drage,
do zore, svoje drage, drage
života i mlade
u njezinoj grobnici uz more,
u njezinom grobu uz šumorno more.