Odrastajući, postaješ svjestan koliko su malene radosti ostale negdje skrivene na putu, putu na kojemu smo izgubili najdražu vrpcu za kosu ili paketič ružičastih žvakačih guma koje nam je mama kupila kada smo s njom išli kupiti kruh i mlijeko. Dali je ovaj svijet postao puno teži ili smo ga mi počeli gledati ozbiljnijim očima?
Svatko koga pitam mišljenje o vječnom pitanju koje me mori, zna mi reći kako odrastanjem postajemo svjesni da život nije bajka. Ali zašto bi ljepota življenja morala biti bajka? I zašto se malene radosti smatraju luksuzom i gubljenjem tog "dragocjenog" vremena, koje moramo utošiti na rad, zaradu i sposobnost da osiguramo normalan život ma koliko god to meni zvučalo ironočno. Zar je normalan život živjeti svakodnevno kao robot, pravilima koja smo si mi ljudi sami nametnuli, slušajući nadređene koje smo također mi sami nametnuli na vrh?
Kako bi izgledao život da nema klasa, podjela, staleža, nijansi, razlika, koje nas čine drugačijim od drugih? Da nema zasluga ili nagrada, već da smo svi jednaki u svemu. Da je sve dostupno i prihvatljivo, jednostavno. Želeći sreću, sreća bi nam se osmjehnula u svakom trenutku jer nebi bilo toliko prepreka koje treba prijeći da bi do nje stigli. Glava u oblacima bila bi fraza za one koji vole život, a ne za one koji dangube. Sve brige koje su u našim srcima izbrisalo bi more trenutaka provedenih u zabavi, igri i uživanju. Ujedinjeni svijet, jednakost, sloga i mir..ljubav, radost, pjesma. Samo da smo malo bolje vagali bitne i ne bitne stvari, da smo imali nekoga da nam da savjet o smišljanju pravila za život. Eh da smo imali..
Ma sreća je u malim stvarima, ima jako puno životnih situacija u kojima se moramo držati određenih pravila, ali mislim da nam unatoč tomu ostaje puno, puno vremena u kojem možemo biti ono što uistinu jesmo, činiti stvari za koje sami mislimo da su ispravne i sami smišljati vlastita pravila, ma koliko se drugima činila neispravnima. Samo tada smo mi mi i možemo bezbrižno juriti biciklom po laticama života! :)) Još nsamo da nam je sunca i proljeća! Pusa, draga moja!
OdgovoriIzbrišiKad u životu ne bi bilo straha, onda bi se ljudi mogli i opustiti i uživati u malim stvarima... al bojimo se svega - promjena, riskiranja...
OdgovoriIzbrišiLijepa razmišljanja. Najčešće se tako nešto pitamo suočeni s nekom teškom i možda nepremostivom situacijom. Iz mog životnog iskustva, iz kojeg ću samo izdvojiti rođenje moje najstarije kćeri prije gotovo 15 godina, koja je jedno predivno biće prepuno ljubavi, a koja je hendikepirana osoba....Ona je i mene, i mog supruga, a sada i naša dva sina učinila boljim ljudima jer nam je pokazala kako su važne male stvari, kako su male stvari u biti jako velike, i kako se i u teškim situacijama kriju radost i smijeh. Ako to uspijemo spoznati, svaki dan će nam biti posut laticama na neki način.
OdgovoriIzbriši