Koračam tromim koracima po sobi, vukući teška stopala po mekom sagu. Njegova mekoća je narušena gdjegod tvrdokornim naslagama, koje sam nepažnjom stvorila voskom boje naranči. Praviti ružice od svile nije baš uredan posao, pogotovo kada si daš oduška i ne mariš za detalje i zaštitu istoga. U mojoj glavi se bude filozofske studije o mnogim životnim pitanjima, koje polagano prelaze u psihološku tematku jednog bića. Toliko je pitanja, a tako malo odgovora..ili barem ne onih koje mene zadovoljavaju. Kada bi mogli na trenutak prebaciti sklopku misli i osjećaja na off, pa da na tren budemo prazni kao balon, razmišljajući jedino o vlastitom trenutku postojanja, udahu i izdahu, otkucaju srca.
Vani već polagano kopni mrak, po vremenu bi se reklo da polagano prelazimo u iduće godišnje doba. Pa i neka, zaista sam željna mirisa kiseline kojom se zaljeva zimnica opijajući ulice, mirisa pečenog kestenja pod starom lampom koja obasjava našeg uličnog prodavača dobrih dvadesetak godina. A tek kada lišće polagano počne padati sa krošnji, svake se godine iznova radujem žutom sagu, kada hodam pa ulaštenim čizmama prolazim kroz hrpice lišća stvarajući melodiozno šuštavilo svojim stopalima. Od uvijek sam voljela miris peći, pucketanje drveta u kaminu i toplinu koju stvara taj isti žar. Koliko našu unutrašnjost ugrije samo jedan takav prizor, uz toplu šalicu čaja i knjigu o indijanskom plemenu skrivenom u kutku neke šumske brazde.
Kada čitam retke iznad shvatim da rečenice s početka i nisu toliko bitne. Sami osjećaji koji se talože na našim koricama srca polagano ispare razmišljajući o nekim sretnim trenutcima, samo nama dragim. Ako vas uznemire neke sumorne misli, ne trudite se moliti krilate kerubine da vas izbave iz tuge i čemera. U vama se krije taj maleni bijeli dar, dobiven na rođenju. Osmjeh i bezbrižnost urođena u svakom djetetu. Dali će te brige i problemi biti bitni za dvije, pet ili četrdeset godina? Neka vam tako razmišljanje da nadu, jer sve je nebitno. Sve je prolazno jer već danas, sutra više ne vrijedi. Stoga, ispunite se radošću i živite za danas. Ispunite se sretnim mislima, okružite dragim ljudima i smiješite se. Jer sutra će ipak biti bitno dali ste nekome dali radost i volju, na peronu života, za nastavak u smjele i odvažne dane.
Vani već polagano kopni mrak, po vremenu bi se reklo da polagano prelazimo u iduće godišnje doba. Pa i neka, zaista sam željna mirisa kiseline kojom se zaljeva zimnica opijajući ulice, mirisa pečenog kestenja pod starom lampom koja obasjava našeg uličnog prodavača dobrih dvadesetak godina. A tek kada lišće polagano počne padati sa krošnji, svake se godine iznova radujem žutom sagu, kada hodam pa ulaštenim čizmama prolazim kroz hrpice lišća stvarajući melodiozno šuštavilo svojim stopalima. Od uvijek sam voljela miris peći, pucketanje drveta u kaminu i toplinu koju stvara taj isti žar. Koliko našu unutrašnjost ugrije samo jedan takav prizor, uz toplu šalicu čaja i knjigu o indijanskom plemenu skrivenom u kutku neke šumske brazde.
Kada čitam retke iznad shvatim da rečenice s početka i nisu toliko bitne. Sami osjećaji koji se talože na našim koricama srca polagano ispare razmišljajući o nekim sretnim trenutcima, samo nama dragim. Ako vas uznemire neke sumorne misli, ne trudite se moliti krilate kerubine da vas izbave iz tuge i čemera. U vama se krije taj maleni bijeli dar, dobiven na rođenju. Osmjeh i bezbrižnost urođena u svakom djetetu. Dali će te brige i problemi biti bitni za dvije, pet ili četrdeset godina? Neka vam tako razmišljanje da nadu, jer sve je nebitno. Sve je prolazno jer već danas, sutra više ne vrijedi. Stoga, ispunite se radošću i živite za danas. Ispunite se sretnim mislima, okružite dragim ljudima i smiješite se. Jer sutra će ipak biti bitno dali ste nekome dali radost i volju, na peronu života, za nastavak u smjele i odvažne dane.
