* * *

Prijateljstvo.

Dvije ruke, podrška u svemu.

Moja ružičasta, a njezina grimizno crvena.

Nekada davno živjela je djevojčica koja je imala lošu narav. Njezina majka dala joj je vreću punu čavlića i kazala joj da svaki puta kad izgubi živce mora zabiti jedan čavao u ogradu. Prvi dan je morala zabiti čak njih 37! Tokom sljedećih nekoliko nedjelja naučila se kontrolirati te se broj čavlića zabijenih smanjivao iz dana u dan. Shvatila je da joj je lakše obuzdati ljutnju nego zabijati čavao u tvrdu ogradu. Napokon, stigao je dan kada djevojčica nije izgubila živce niti jedanput! Rekla je to majci i ona joj je savjetovala da svaki takav dan koji prođe u miru - izvuče jedan čavao. Jednog dana djevojčica je rekla majci da više nema niti jednog čavla u ogradi!

Majka je uzela kćer za ruku, odvela je do ograde i rekla joj:
"Dobro si učinila kćeri moja ... ali pogledaj rupe koje su ostale u ogradi ... ograda više nikada neće izgledati isto! Kada kažeš nekome nešto u ljutnji, povrijediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš van. Nema veze koliko puta kažeš: "Žao mi je".. rana je ipak još uvijek tu.
Povrijediti nekoga riječima ponekad je gore nego fizički. Prijatelji su naše rijetko bogatstvo i treba ih čuvati. Oni te nasmijavaju kada si tužna, ohrabruju te kada trebaš uspjeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce."